Gospodar oluje: Spektakl o nekom novom svetu

Velika ideja o nekom novom svetu

indijankadanka
od indijankadanka
7 minuta za čitanje
Storm Rider: Legend of Hammerhead

Svi volimo premijere sa crvenim tepihom. Ima nešto u toj atmosferi i osećaju da se dešava nešto veliko i drugačije. Kod nas takvih događaja nema dovoljno i baš zato svaka premijera koja makar liči na pravi filmski spektakl odmah privuče pažnju. Zbog toga je premijera filma Gospodar oluje bila događaj koji se ne propušta.

Holivudski film sa domaćim glumcima, sniman na Jadranskoj obali, delovao je kao kombinacija koja može da donese nešto novo. Ideja je bila dovoljno zanimljiva da podigne očekivanja, ali i dovoljno neobična da ostavi pitanje kako će sve to na kraju izgledati na ekranu. A vredi li pogledati ovaj film, saznaćete u ovoj recenziji.

Priča koja pokušava da napravi novi svet

Film Storm Rider: Legend of Hammerhead smešten je u budućnost u kojoj je svet kakav poznajemo nestao. Posle velikog potopa ostala su samo ostrva, dok ostatak planete prekriva beskrajno more i stalna električna oluja koja deluje kao granica iza koje se ne može.

U takvom svetu opstaje grad Argos, centar moći kojim vladaju besmrtnici poznati kao Founders. Njihova vlast zasniva se na kontroli i strahu, a jedan od načina na koji održavaju tu kontrolu jeste opasna trka glisera u kojoj učestvuju predstavnici ostrva. Pobednik dobija pristup resursima i sigurnosti, dok poraženi gubi sve. Gube ostrvo i moraju da žive kao izgnanici na moru.

U centru priče su Neb i Ana, mladi takmičari, vozači koji ne žele samo pobedu, već pokušavaju da pronađu izlaz iz sveta koji im je nametnut. Njihov cilj je da probiju oluju i otkriju šta se nalazi iza nje, vođeni pričom o legendarnom vozaču Hammerheadu koji je to već pokušao i uspeo.

Ideja sveta je zanimljiva i ambiciozna. Autori su pokušali da naprave novu mitologiju bez oslanjanja na već postojeće priče. To je uvek rizičan ali hrabar potez. Ipak, problem ovde možda nastaje u načinu na koji se ta priča razvija i prenosi.

Potencijal ekipe

Film okuplja kombinaciju domaćih i stranih glumaca koja na papiru deluje veoma ozbiljno. Marco Ilsø kao Neb odlično nosi priču, dok Ivana Dudić unosi energiju i dinamiku u odnos glavnih likova.

Iskusna imena poput James CosmoCaroline Goodall i Gilles Geary daju filmu dodatnu težinu i ozbiljnost. Ali uprkos tome, likovi često ostaju nedovoljno razrađeni. Deluju kao ideje i funkcije u priči, a ne kao stvarne osobe sa jasnim motivima. Možda je film morao biti duži. Ili je fokus trebao da bude drugačiji. A možda ćemo uskoro dobiti i serijal stripova sa ovim svetom i junakom…

Vizuelno, film uspeva da ostavi utisak. Snimanje na Jadranskoj obali daje autentičnost, dok kombinacija praktičnih i digitalnih efekata funkcioniše bolje nego što bi se očekivalo za ovakav projekat.

Kada je u pitanju kostimografija, situacija je pomalo nejasna. Ubeđena sam da sam na odhavnoj špici videla ime Borisa Čakširana ali me IMDb uverava suprotno. Kako nije neobično da ovakvi projekti imaju više timova koji rade na različitim segmentima, moguće je da su pojedini kostimografi radili na specifičnim delovima produkcije.

Kostimi koji zbunjuju više nego što pomažu

Moram da priznam da mi kostimi nisu do kraja legli. Na prvi pogled deluju zanimljivo i čak imaju tu neku estetiku koja podseća na avanturističke romane. Ali, kada pokušate da ih povežete sa svetom u kojem se radnja dešava, logika počinje da se gubi. Deluje kao da su elementi uzimani sa različitih strana bez jasnog pravila kako treba da funkcionišu zajedno. U jednom trenutku imate nešto što podseća na prošlost, a već u sledećem nešto što ide ka futurizmu, bez jasne veze između ta dva pravca.

Poseban problem je izgled negativaca. Njihov stil jasno vuče na nacističku estetiku koja je već mnogo puta viđena u filmovima ili pozorišnim predstavama. Umesto da donese nešto novo, taj vizuelni izbor deluje šablonski i očekivano, kao prečica do efekta koji publika već prepoznaje.

U filmu koji pokušava da napravi potpuno novi svet, takva rešenja odudaraju i ostavljaju utisak da nije bilo dovoljno prostora ili budžeta da se razvije nešto originalnije. Mislim da je ovo moglo mnogo bolje.

Dobro i loše

Ovaj film donosi dosta dobrih i neočekivanih rešenja. Najveća vrednost filma je njegova ambicija. Ideja o svetu posle potopa, izolovanim ostrvima i trkama kao načinu kontrole donosi nešto drugačije u odnosu na standardne sci fi priče.

Vizuelni identitet je još jedna jaka strana. Kombinacija realnih lokacija i efekata daje filmu prepoznatljiv izgled koji ga izdvaja od generičkih produkcija. Akcione scene, posebno trke na vodi, donose energiju koja u pojedinim momentima zaista drži pažnju i pokazuje šta je film mogao da bude u potpunosti.

Najveći problem filma je način pripovedanja. Previše naracije, objašnjenja i monologa usporava radnju i oduzimaju snagu scenama koje bi trebalo da budu najuzbudljivije. Umesto da gledalac sam otkriva svet, često mu se sve objašnjava unapred, što ubija dinamiku i smanjuje utisak otkrivanja.

Drugi problem je površnost likova. Iako imaju zanimljive pozicije u priči, retko kada deluju kao stvarne osobe, što otežava povezivanje sa njima. Mnogo je tu likova koji su mogli biti mnogo bolje iskorišćeni.

Gospodar oluje: Gledati ili ne?

Gospodar oluje nije film koji će se svima dopasti, ali ima neosporne vrednosti.

Vredi ga pogledati ako volite ambiciozne projekte koji pokušavaju da naprave novi svet i ako Vas zanima kako izgleda spoj domaće i strane produkcije.

Sa druge strane, ako očekujete jaku priču i likove koji će Vas držati od početka do kraja, postoji velika šansa da ćete ostati sa mišljenjem da je film mogao mnogo više.

I za kraj

Gospodar oluje ili Storm Rider: Legend of Hammerhead je film koji pokazuje koliko ideja može da bude dobra, ali i koliko je važno kako se ta ideja realizuje. Neće ostati kao veliki klasik ali je svakako zanimljiv pokušaj koji otvara vrata za nešto bolje u budućnosti. Možda i nastavak.

Distribucija MCF

Podelite ovaj članak
od indijankadanka Owner, Editor in Chief
Zaprati:
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.