THE COM: Vrbovanje dece online kroz igre i društvene mreže

Najbolja zaštita je razgovor!

indijankadanka
od indijankadanka
19 minuta za čitanje
Sky News

Volim video igre i dovoljno dugo da ne želim da ih pretvaram u dežurnog krivca svaki put kada se dogodi nešto loše na internetu. Ali isto tako znam da igre neće zaštititi našu decu ako ih mi sami ne zaštitimo i ne objasnimo im šta ih čeka sa druge strane ekrana. Objasnimo im kako da se ponašaju kada osoba koju su upravo upoznali u igri poželi da postane nešto više od saigrača.

Dokumentarac „The Com: Online, Sadistic and Deadly“, koji je Sky News objavio 18. septembra me je pogodio mnogo više od još jedne priče o „opasnostima interneta“. U 48 minuta Sky prati žrtve, njihove roditelje, istražitelje, novinare i ljude koji pokušavaju da razumeju međunarodni onlajn ekosistem poznat kao The Com. Priča počinje na mestima koja izgledaju potpuno svakodnevno: Roblox, druge igre, društvene mreže i razgovori među klincima. Završava se tamo gde roditelj više ne pokušava da razume šta dete igra već kako je moguće da se nešto toliko strašno odvijalo u sobi pored njegove.

Ovo NIKAKO nije tekst o tome da deci treba zabraniti Roblox. Još manje je tekst o tome da je svako nepoznato dete sa kojim igraju potencijalni predator. Ovo je priča o tome zašto moramo da razumemo kako se poverenje gradi onlajn. Zašto dete treba da prepozna trenutak u kojem razgovor prestaje da bude bezazlen i zašto „on je kod kuće, u svojoj sobi“ više ne može automatski da znači „bezbedan je“.

Šta je The Com?

Prva važna stvar jeste da The Com nije jedna organizacija sa sedištem, članarinom i čovekom koji komanduje svima. Resolver, kompanija koja godinama prati ovaj fenomen ga opisuje kao decentralizovan ekosistem različitih onlajn zajednica, ponašanja i subkultura koje se međusobno prepliću. U njima se pojavljuju sajber kriminal, seksualna eksploatacija, ucene, ekstremno nasilje, samopovređivanje i druga krivična dela, dok pojedinci prelaze iz jedne grupe u drugu i stalno stvaraju nove ogranke.

Ime 764 često se koristi zajedno sa izrazom The Com ali nije potpuno isto. Anti-Defamation League navodi da je 764 nastao 2021. godine unutar šire „Com“ scene i da ga je osnovao tada petnaestogodišnji Bradley Cadenhead iz Teksasa. Broj je preuzet iz početnih cifara poštanskih brojeva njegovog grada Stephenvillea a 764 je kasnije postao jedan od najuticajnijih i najpoznatijih delova ovog šireg ekosistema.

Ono što ovu priču čini posebno jezivom jeste činjenica da vrlo mladi ljudi nisu samo žrtve. U nekim slučajevima oni postaju i učesnici zlostavljanja drugih dok se brutalnost pretvara u dokaz statusa unutar zajednice. Sky News i Resolver opisuju okruženje u kojem se štetan sadržaj, kriminal i ponižavanje drugih tretiraju gotovo kao društvena valuta pa se granica između posmatrača, žrtve i počinioca vremenom može potpuno zamagliti.

Few online spaces are entirely unaffected

Malo je onlajn prostora koji su potpuno izvan dometa ovog problema

Kako Roblox?

Tu dolazimo do dela zbog kojeg bi ovaj dokumentarac trebalo da pogledaju roditelji dece koja igraju onlajn igre. Roblox nije nekakav tajni centar kriminala već mesto na kojem je ogroman broj dece, a predatori idu tamo gde su njihove potencijalne žrtve.

Sky News je još tokom prethodne istrage pronašao Discord server povezan sa The Comom čiji je baner prikazivao ljude kako igraju Roblox. Na drugom serveru sa više od dve hiljade članova istraživači su pronašli česte razgovore o Robloxu, uključujući tvrdnje korisnika da preko platforme stupaju u kontakt sa decom, vrbuju ih, ucenjuju ili seksualno iskorišćavaju. Sky nije mogao nezavisno da potvrdi svaku tvrdnju ljudi koji su se hvalili takvim postupcima ali samo postojanje tih razgovora pokazuje koliko je ova platforma bila prisutna u njihovom svetu.

ADL je otišao još dalje. Njihovi istraživači su identifikovali profile i grupe na samom Robloxu koje su povezivali sa 764, prijavili ih kompaniji, nakon čega su uklonjeni. Organizacija navodi i da su Roblox i Minecraft česta mesta na kojima pripadnici mreže pokušavaju da pronađu mlađe korisnike, upravo zato što je reč o platformama sa velikim brojem dece.

Najvažnije je, međutim, razumeti da zlostavljanje najčešće ne mora da ostane na Robloxu. Prvi kontakt može da počne uz igru, šalu, zajednički interes ili obećanje nečega što je detetu zanimljivo. Sledeći korak može biti poziv da se razgovor prebaci na Discord, Telegram ili neki drugi privatniji kanal, gde roditeljske kontrole, moderacija igre i zaštitni sistemi više ne pomažu na isti način. Zbog toga rečenica „moje dete samo igra Roblox“ više ne zvuči dovoljno kao odgovor. Važnije je znati sa kim igra, gde razgovor nastavlja i šta se dešava posle igre.

Sve počinje sasvim obično

Jedna od majki koju Sky naziva Rachel, uz napomenu da joj je ime promenjeno, govori o sinu koji je počeo da igra Roblox kada je imao osam ili devet godina. U početku je igrao sam a zatim onlajn sa prijateljima koji su se odselili. Kasnije je otkrio Discord jer ga je zanimalo deljenje saveta i trikova vezanih za igre. Ništa u toj priči u početku ne zvuči posebno neobično za dete koje voli gejming.

Promene su došle kasnije i izgledale su kao nešto što mnogi roditelji mogu da pripišu pubertetu. Postao je povučeniji, raspoloženje mu se menjalo a majka nije znala koliko se njegov digitalni svet promenio. Tek kada je porodica počela ozbiljnije da proverava šta se događa, otkrili su stvari koje su pokazale da nije reč o običnoj tinejdžerskoj fazi.

Drugi roditelj koji je razgovarao sa Sky News opisao je nešto možda još važnije. Njegov sin nije krenuo na internet tražeći The Com, nasilje ili kriminalnu grupu. Sa prijateljima iz gejming sveta slučajno je naišao na neobičan sadržaj, počeli su da mu se podsmevaju a onda je neko sa druge strane primetio dečaka, njegova interesovanja i ranjivost i postepeno ga uvukao dublje.

To je deo koji roditelji moraju da razumeju. Dete ne mora jednog dana da ukuca u Google „želim da pronađem ekstremnu kriminalnu zajednicu“. Dovoljno je da ode nekoliko digitalnih koraka dalje nego juče i upozna nekoga ko mnogo bolje od njega zna šta radi.

Ne traže samo „naivnu decu“

Posebno je opasno verovanje da se ovakve stvari događaju samo nekoj drugoj, lakovernoj deci. FBI je u upozorenju iz marta 2025. naveo da 764 i slične nasilne onlajn mreže ciljano traže maloletnike i druge ranjive osobe i koriste manipulaciju, pretnje i ucene kako bi povećavale kontrolu nad njima. FBI je tokom 2026. dodatno upozoravao roditelje da se kontakt odvija preko društvenih mreža, aplikacija za dopisivanje i gejming platformi (FBI Milwaukee, otvoreno pismo roditeljima i starateljima, 22. april 2026.).

These predators seek out children online through mobile messaging apps, social media, and gaming platforms

Ovi predatori traže decu preko aplikacija za dopisivanje, društvenih mreža i gejming platformi.

Ranjivost pritom ne mora da znači ozbiljan psihički problem. Nekome je dovoljno to što je usamljen, oseća da se ne uklapa, želi društvo ili očajnički pokušava da pripada nekoj grupi. Resolver upravo zbog toga svoj izveštaj naziva Weaponised Loneliness – „Naoružana usamljenost“, jer pripadnost i potreba da nas neko prihvati mogu da postanu sredstvo manipulacije.

The Com je posebno zastrašujući zato što iza njega ne stoji jedna jasna ideologija koju roditelj može lako da prepozna. Pojavljuju se ekstremistički simboli, rasizam, okultna ikonografija i različite nasilne subkulture. Ali Sky i Resolver upozoravaju da je deo te simbolike performativan. Za neke učesnike važniji su status, šokiranje drugih i osećaj moći nego politička ili religijska ideologija.

Nasilje postaje igra u igri

Dokumentarac posebno dobro pokazuje nešto što je nama gejmerima poznato u potpuno drugom kontekstu, sistem nagrade. U normalnoj igri skupljamo poene, poboljšavamo opremu, otključavamo nivoe ili želimo bolji rank. U delovima Com ekosistema ista psihologija statusa izopačena je tako da ekstremnije ponašanje donosi veću reputaciju među članovima.

Sky taj proces opisuje kao gamifikaciju zlostavljanja. Resolver navodi da nasilje i eksploatacija u pojedinim zajednicama donose status, dok se kriminalne usluge otvoreno razmenjuju i nude. Američko Ministarstvo pravde u predmetima povezanim sa 764 opisivalo je i kolekcije nasilnog i seksualno eksploatatorskog materijala koje su korišćene kao svojevrsna digitalna valuta i sredstvo za sticanje ugleda ili privlačenje novih članova.

To je razlog zbog kojeg mi je previše jednostavno reći da ovde govorimo samo o „bolesnim ljudima na internetu“. Govorimo o okruženju u kojem veoma mladi ljudi mogu da dobiju grupu, hijerarhiju, priznanje i osećaj pripadnosti upravo onda kada im toga nedostaje u stvarnom životu. Kada se jednom pridruže, stid zbog onoga što su uradili ili poslali može dodatno da ih spreči da zatraže pomoć.

I tu dolazi najvažnija lekcija za roditelje! Ako dete konačno prizna šta mu se dogodilo, prva reakcija ne sme da bude „kako si mogao da budeš tako glup“. Ako je strah od kazne veći od straha od predatora, upravo smo osobi koja ga ucenjuje dali dodatno oružje.

Roblox kaže da štiti decu

I treba pošteno reći da Roblox nije ostao potpuno isti dok su se problemi razvijali. Kompanija danas navodi da automatski nadgleda i moderira tekstualne razgovore, ograničava komunikaciju prema uzrastu, koristi provere godina i omogućava roditeljima da kontrolišu sadržaje kojima dete ima pristup. Za najmlađe korisnike postoje dodatna ograničenja a kompanija navodi i saradnju sa policijom i organizacijama za zaštitu dece.

To je važno ali nijedan tehnički sistem nije zamena za razgovor kod kuće. Moderacija može da blokira poruku, nalog ili grupu, ali mnogo teže može da zaštiti dete koje je nekome već poverovalo i dobrovoljno prešlo sa jedne platforme na drugu. Upravo zbog toga mreže poput Coma koriste više servisa i prilagođavaju se kada jedan kanal postane rizičan za njih.

Roblox nije jedini problem, niti bi zabrana Roblox naloga rešila širi fenomen. Sutra bi to mogla da bude druga igra, aplikacija, čet, društvena mreža ili servis koji još nije ni postao popularan. Ako dete naučimo samo „ne smeš na Roblox“, naučili smo ga veoma malo. Ako dete naučimo da prepozna manipulaciju, pravilo može da ponese na svaku sledeću platformu.

Šta dete mora da zna pre nego što klikne „Add Friend“

Mislim da prvi razgovor ne treba da počne pitanjem „šta će tamo neki manijak da ti uradi“. Deca se na zastrašivanje brzo naviknu, posebno ako misle da roditelj ionako ne razume internet. Mnogo je korisnije objasniti konkretne granice i razlog zbog kojeg postoje.

Osoba koju poznaješ samo iz igre ostaje nepoznata osoba, bez obzira koliko dugo zajedno igrate. Besplatni Robux, skin, item, pomoć u igri ili obećanje da će te neko ubaciti u posebnu grupu nisu dovoljan razlog da mu pošalješ privatne podatke ili pređeš u tajni razgovor. Osoba kojoj je zaista stalo do tebe neće zahtevati fotografiju, seksualni sadržaj, dokaz da si se povredio, lozinku ili nešto što moraš da kriješ od svih odraslih.

Poseban alarm treba da bude osoba koja insistira da razgovor napusti platformu na kojoj ste se upoznali. To ne znači da je svako ko koristi Discord predator, što bi bilo besmisleno tvrditi. Znači da dete mora da razume da prelaskom u privatniji kanal nestaje deo zaštite koju je možda imalo u igri i da je tada potreban dodatni oprez.

Najvažnije pravilo je još jednostavnije. Ako je nešto već pošlo naopako, možeš da mi kažeš čak i ako si prekršio sva pravila koja smo dogovorili. Roditelj prvo mora da spase dete iz problema a razgovor o kazni može da sačeka.

Roditelji moraju da pričaju i posmatraju

Sky News u svojim pričama opisuje povlačenje, velike promene raspoloženja, poremećen san, tajnovitost oko uređaja i ozbiljnu uznemirenost kada dete izgubi pristup internetu. Nijedan od tih znakova sam po sebi ne dokazuje da je dete žrtva predatora jer mogu da postoje desetine drugih objašnjenja. Problem nastaje kada se više promena pojavi zajedno, traju duže i roditelj oseća da dete pokušava da sakrije nešto čega se istovremeno plaši.

James Babbage iz britanske National Crime Agency dao je Sky Newsu možda najvažnije upozorenje za svakog roditelja koji misli da je dete bezbedno zato što fizički sedi nekoliko metara od njega.

The risk is we think of time spent online as safe time

Rizik je u tome što vreme provedeno onlajn doživljavamo kao bezbedno vreme

Njegova poenta nije da roditelj stoji detetu iza leđa i čita svaku poruku. Poenta je da digitalni život tretiramo kao stvarni deo detetovog života, isto kao školu, društvo, trening i izlazak. Ako znam sa kim se moje dete druži u školi, moram da znam i sa kim provodi pet sati svake večeri u igri.

Šta kada se nešto već dogodilo?

Najgora stvar koju možemo da uradimo jeste da u panici uništimo dokaze ili dete nateramo da sve samo rešava. Ako postoje ucene, pretnje, seksualno iskorišćavanje ili drugi ozbiljni oblici zlostavljanja, treba sačuvati relevantne poruke i podatke. Morate odmah blokirati dalje kontakte i problem prijaviti platformi i nadležnim institucijama. Kada postoji neposredna opasnost po život ili fizičku bezbednost, reakcija mora da bude hitna.

U Srbiji postoji Nacionalni kontakt centar za bezbednost dece na internetu, kojem se problem može prijaviti putem besplatnog broja 19833 ili onlajn. Centar prima prijave vezane za vrbovanje, ucene, pretnje, seksualno iskorišćavanje, zloupotrebu profila i druge oblike ugrožavanja dece, a ozbiljne slučajeve prosleđuje Tužilaštvu za visokotehnološki kriminal, policiji, centrima za socijalni rad i drugim nadležnim službama. Njihova poruka deci možda je najjednostavnije pravilo ovog celog teksta:

Kada ti je na internetu nešto sumnjivo ili te povređuje, nemoj da trpiš – to je faul!

If something online feels suspicious or hurts you, don’t endure it in silence – that’s a foul!

I za kraj…

Posle filma The Com: Online, Sadistic and Deadly nisam manje zaljubljena u video igre. Ne mislim da dete koje igra Roblox treba izvući iz sobe i oduzeti mu računar. Sigurna sam da nećemo novi digitalni svet učiniti bezbednijim tako što ćemo se ponašati kao da je svaki gejmer sa druge strane ekrana neprijatelj. Takav pristup će samo naučiti decu da manje pričaju sa nama.

Ali više ne možemo sebi da dozvolimo ni drugu krajnost. Dete u svojoj sobi može da se smeje sa prijateljima, gradi svet u Robloxu i provodi potpuno bezazleno veče. U isto vreme drugo dete na istoj platformi upravo ulazi u razgovor sa nekim ko veoma dobro zna kako da iskoristi njegovu usamljenost, radoznalost ili potrebu da pripada.

Nijedna igra, moderatorski tim ili parental control neće potpuno zameniti ono što možemo da uradimo kod kuće. Deca moraju da znaju da privatna fotografija više nije privatna onog trenutka kada je pošalju, da poklon nepoznate osobe može da ima cenu koju nisu očekivala i da je zahtev za tajnošću često jedan od prvih znakova da nešto nije kako treba. Još važnije, moraju da budu sigurna da mogu da nam se vrate čak i kada su već pogrešila.

Volim video igre i uUpravo zato želim da deca mogu da ih vole bez straha. A da bi to bilo moguće, nije dovoljno naučiti ih samo kako se pobeđuje boss. Moramo ih naučiti i kako da prepoznaju čoveka koji se krije iza avatara.

Podelite ovaj članak
od indijankadanka Owner, Editor in Chief
Zaprati:
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.