Na mlečnom putu: Emocionalna recenzija filma Emira Kusturice sa Monikom Beluči

Emocionalno putovanje kroz film Emira Kusturice: Na Mlečnom Putu sa Monikom Beluči

indijankadanka
od indijankadanka
8 minuta za čitanje

Ja nisam ljubitelj filmova Emira Kusturice. Realista sam i nikada mi nije bilo jasno čemu toliko simbolike u njegovim filmovima. Magarci, letenje, svadbe sa ludim svatovima i preterano naglašene karakterne crte nekih likova. Priznajem da sam na premijeru otišla sa idejom „Ok, idem da vidim Moniku Beluči“ ali sam očekivala da ću se verovatno smoriti.

Od premijere, borim se da smirim emocije i napišem objektivnu recenziju, ali intenzivan utisak koji je film ostavio čini to izuzetno izazovnim.


Na mlečnom putu scena iz filma

Neočekivana Ljubav: Osnovna Tema Filma

‘Na Mlečnom Putu’ je film koji na mene ostavio snažan utisak i pokrenuo emocije, što nije lako preneti u tekst bez ličnog tona. Trailer filma pokazuje sve ono što smo već toliko puta videli kod Kusturice, ali ni jednom scenom ne otkriva koliko je ovo emotivan film. Ovo je film koji će svakome probuditi neku emociju.

Priča filma ‘Na Mlečnom Putu’ Emira Kusturice bazirana je na tri istinite priče: momku iz Avganistana koga je stvarno spasila zmija, ženi koju glumi Monika Beluči, i priči samog mesta na kome je i snimano.

Osnova priče je ljubav. Ona vrsta neočekivane ljubavi koja se dešava u momentu kada misliš da nisi sposoban da više osetiš emocije prema nekome. Kada si zatvoren za bilo kakve snove i planove.


Postoji scena u kojoj glavnog lika, Kostu, pitaju „Kako te izbegavaju meci?“ a on odgovara da u njemu nema više ničega i da nemaju šta pogoditi. To je jednostavan opis onog osećanja kada nemaš razlog da ideš dalje sem pukog preživljavanja. Ne mora to biti rat, kao što je ovde slučaj. Život ponekad donosi situacije koje te isprazne i kada misliš da neke emocije više nikada nećeš imati. Ali, život se ne planira. Kao ni osećanja. Stvari se jednostavno dese.

Jedno od pitanja koje film postavlja je da li mi stvarno možemo planirati stvari u životu ili je sve to negde već isplanirano?


Emir Kusturica: Autentičnost i Iskrenost

Ja sam sigurna da je ovaj film Kusturica uradio za sebe. Ulogu, priču, režiju…

Sve što mi je preostalo ispod kože i izvan kože, sve što sam imao, dao sam za ovaj film. Ovo je priča o moralu, priča o veri i priča o uverenju, što je danas zaboravljena kategorija. Kad danas radiš tako nešto onda je potrebno da ne podležeš samoobmani i da za neki kadar koji nije dobar kažeš da je dobar, za neku scenu koja nije do kraja razrađena da kažeš da je dobra, da ćeš je popraviti trikovima, u montaži muzikom. Ovde se nisam time bavio, ovde nema takvih trikova“, rekao je Kusturica za NOVU BORBU.

I to se vidi. To se oseti. Toliko je iskrenosti u njegovoj glumi da sam i skoro 24 časa posle premijere fascinirana. Nisam to očekivala i sigurna sam da će svi koji odgledaju film imati isto osećanje. Toliko je tu i njegove ljubavi prema prirodi i životinjama da se to jednostavno zrači sa platna. Ovo je on, ali neki drugi on. Mada, ovo nije njegovo prvo pojavljivanje na filmu. Verovali ili ne, prvo je bilo u filmu „Valter brani Sarajevo“.


Na mlečnom putu scena iz filma

Životinje kao Simboli i Emocionalni Katalizatori

Oseti se i taj neki čudni fluid između njega i Monike Beluči. To nije samo odnos režiser i glumica. Sigurno je mnogo više ali to i nije bitno. Njih dvoje to savršeno prikazuju na platnu.

Ima naravno i ovde Kusturičinih životinja ali su mi predivne. Kokoška koja skače po ceo dan na svoj lik u ogledalu i nosi jaja mi je preslatka. Soko koji igra je predivan. Zbog magarca sam zaplakala. Medved koga bih pomazila. Zmija je, kako neki kažu – HIT! I obzirom da je taj deo sa njom istiniti deo nečijeg života, sada mi je nekako još i fascinantnija. Ne smetaju mi prenaglašene scene sa životinjama. Nekako mi imaju svrhu u celoj priči.


Emotivne Scene koje Ostavljaju Traga

Jedna scena posebno ostaje urezana u sećanje.

Kada glavni lik u momentu oseti toliku bol zbog gubitka druga magarca da nesvesno ispušta ženu koju voli, ta scena je toliko ljudska i iskrena. Ko ne voli životinje to neće, sigurna sam, ni razumeti.


Kritički Pogled na Prikaz Kusturicine Režije

Negde sam pročitala da je posle Kana napisano da je prvi deo priče spor i ima najviše elemenata Kusturičine režije, da razrada brzo prelazi u karikiranje i ružne delove filma, a da je kraj najjači deo filma. Ja iskreno nisam filmski kritičar ali imam pravo da se ne slažem sa ovim u potpunosti.

Prvi deo filma definitivno jeste najviše Kusturica. Poludeli sat, rat, magarac, muzika i odlična Sloboda Mićalović. Pored Kusturice, ona mi je najveće iznenađenje filma. Gledala sam je u pozorištu, serijama i filmovima ali ovde je drugačija. Ovo je njena najbolja uloga do sada. I dalje se pitam da li je stvarno ona sama snimala neke scene.

Drugi deo filma nije samo njihovo bežanje od sudbine i borba da se preživi, već ono što je život. Pomisliš da nema dalje i skupiš snage da nastaviš, a onda se opet nešto neplanirano desi i ti se opet boriš. Sa jedne strane sve je toliko realno a sa druge imamo prirodne sile koje se bore da pomognu njihovoj ljubavi. Kusturica kaže da je scena sa drvetom koje ih skriva snimana tri nedelje a da je to drvo najstarije na našim prostorima. Koliko bi tek priča to drvo moglo da ispriča da može.


Finale: Emocionalni Krah i Uzdizanje

Finale filma je skoro pa sama priča za sebe. Nastavlja se na „kraj drugog dela filma“ kada glavni lik hoće da se ubije a seljak ga sprečava uz rečenicu „Budalo, da se ubiješ pa da nema ko da se seća te žene i te ljubavi“.

On je sada monah koji 15 godina svaki dan ide na vrh brda sa torbom punom kamenja i isto to kamenje spušta dole i polako popunjava minsko polje na kome je poginula žena koju je voleo. Ja sam plakala. I ne stidim se da to kažem.


Zaključak

Za kraj mogu jedino da napišem ono što i danas svima ponavljam: FILM MORATE POGLEDATI!

Scena iz predstave Sirano JDP
Rebel Moon film netflix Kora
Slika iz filma John Wick 4

Pratite me i na društvenim mrežama: Facebook, Instagram, Twitter, Threads , Linkedin i YouTube.

Discover more from Indijanka Danka

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

Podelite ovaj članak
Zaprati:
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.