Recenzija: Pera Kojot protiv sistema

Večiti gubitnik nas uči važne životne lekcije

indijankadanka
od indijankadanka
15 minuta za čitanje
mcf

Nekako mi je uvek bilo žao Pere Kojota. Naravno, kao i većina nas, navijala sam da nikada ne stigne Pticu Trkačicu i smejala se svakom planu koji mu se na kraju obije o glavu. Ali kada malo bolje razmislite, teško je ostati potpuno ravnodušan prema tolikoj količini pretrpljenog bola. Još je teže ne primetiti koliko je on uporan. Pera može da padne sa litice, da ga pregazi sopstvena naprava ili da mu raketa eksplodira u lice, a on će već u sledećem trenutku smišljati novi plan, čvrsto uveren da će ovoga puta uspeti. Upravo iz tog razloga Pera Kojot protiv sistema nije samo povratak jednom od najpoznatijih Looney Tunes junaka, već i prilika da večitog gubitnika prvi put pogledamo malo drugačijim očima.

Pera Kojot protiv sistema sam gledala u sinhronizovanoj verziji, na specijalnoj projekciji u Cine Grand bioskopu u BIG Rakovica, u organizaciji MCF Distribution. Domaća publika film može da pogleda i sa titlom, a u srpskim bioskopima prikazuje se od 27. avgusta.

Koliko jedan kojot može da izdrži

Osnovna priča poznata je praktično svima. Gladni Pera Kojot juri Pticu Trkačicu jer želi da je uhvati i pojede. Ona je brža pa on pokušava da nedostatak brzine nadoknadi domišljatošću i nepokolebljivim poverenjem u proizvode kompanije Acme. Rakete, magneti, eksploziv, katapulti, zamke i razne druge naprave stižu mu uredno zapakovane ali gotovo nikada ne rade ono što bi trebalo. Ili još gore, rade tačno onoliko dugo koliko je potrebno da bi se sve završilo katastrofalno po Peru.

Decenijama je to bilo dovoljno. Ptica Trkačica kaže svoje „bip-bip“, nestane niz put a mi čekamo da vidimo na koji će način Pera ovoga puta stradati. Film uzima upravo tu poznatu postavku i pita šta bi se dogodilo kada bi neko konačno pogledao sve te račune, povrede i neispravne proizvode i rekao da možda postoji osnov za tužbu. Odjednom ono što smo gledali kao niz gegova dobija sasvim novu logiku. Ako jedna kompanija neprekidno prodaje proizvode koji korisnika spaljuju, bacaju sa litice i zakucavaju u stene, možda ipak nije problem samo u korisniku.

Dakle, da li je za sve što mu se događalo baš uvek bio kriv samo on?

Ta ideja postoji mnogo duže od samog filma. Ian Frazier je još 1990. godine u časopisu The New Yorker objavio satirični tekst „Coyote v. Acme“, zamišljen kao pravni slučaj u kojem Pera Kojot tuži kompaniju zbog povreda koje su mu izazvali njeni proizvodi. Taj tekst je poslužio kao osnova za scenario Samy Burch i film koji čitavu šalu pretvara u mnogo veću priču. U suštini, Pera prvi put prestaje samo da trpi posledice i odlučuje da pita ko je za njih odgovoran.

Acme i advokati

Nakon još jednog bolnog neuspeha Pera dolazi do Kevina Averyja, advokata kojeg igra Will Forte, i pokreće postupak protiv Acme. Kevin pritom nije nikakav samouvereni advokat koji čeka veliki slučaj kako bi promenio svet. On je prilično umoran čovek koji je naučio da se sa moćnijima uglavnom ne vredi boriti i da je mala nagodba često sigurnija od velike bitke. Nasuprot njemu nalazi se Pera, lik kojem možete mnogo toga zameriti ali nikako to da lako odustaje.

Tu film pronalazi jedan od svojih boljih odnosa. Pera i Kevin na početku deluju kao potpuno različiti junaci. Ali što se slučaj više komplikuje, postaje jasno da je jedan od njih odavno prestao da veruje da može da pobedi, dok drugi nikada nije naučio kako izgleda odustajanje. Lana Condor kao Paige Avery unosi dodatnu energiju u njihovu stranu priče. John Cena kao Buddy Crane, advokat kompanije Acme, dobija zahvalnu ulogu čoveka koji toliko dobro pripada sistemu da mu nikada nije palo na pamet da bi neko poput Pere mogao ozbiljno da mu se suprotstavi.

Odatle Coyote vs. Acme postaje mnogo više od produžene epizode starog crtaća. Komedija apsurda crtaća se meša sa akcijom i scenama suđenja koje obožavamo, dok se ispod svega provlači priča o ogromnoj razlici između pojedinca i korporacije koja ima novac, ljude i moć da gotovo sama postavlja pravila. Upravo taj sloj se izdvaja kao jedno od važnijih obeležja filma, posebno odnos prema korporativnoj moći i načinu na koji sistem tretira slabiju stranu.

Pera Kojot protiv sistema uspeva da bude istovremeno potpuno luckast i dovoljno pametan da ne potcenjuje publiku.

Pera ipak ostaje Pera

Najvažnije je što sve te ozbiljnije ideje nisu iskorišćene da se od Pere napravi neki sasvim novi lik. On nije odjednom postao veliki govornik niti junak koji nam objašnjava smisao života. I dalje razmišlja kao Pera Kojot, pravi nemoguće planove i ima onu gotovo dirljivu sposobnost da posle svakog neuspeha odmah poveruje u sledeći pokušaj. Film zapravo samo menja ugao iz kojeg ga gledamo.

Dok smo kao deca možda videli isključivo nekoga ko nikako da shvati da Pticu Trkačicu ne može da uhvati, sada je malo lakše primetiti drugu stranu tog karaktera. Pera ne prihvata poraz kao trajno stanje. Svaki neuspeh za njega je samo još jedan rezultat koji zahteva novi plan. To može da bude tvrdoglavost, ludost ili potpuni nedostatak instinkta za samoodržanje. Ali u određenom trenutku vidimo neverovatnu upornost. Upravo tu film uspeva da pronađe emociju bez potrebe da postane sladunjav.

Posebno dobro funkcioniše način na koji se tretira odnos Pere i Ptice Trkačice. Film ne pokušava da prepravi ono što o njima znamo, već toj beskrajnoj poteri dodaje novu nijansu. Pera njihov odnos doživljava drugačije od same Ptice Trkačice, što nekim kasnijim scenama daje neočekivanu toplinu. Nije potrebno od njihove potere praviti veliku životnu metaforu ali lepo je što posle toliko godina film Pera Kojot protiv sistema ipak uspeva da pronađe nešto novo u odnosu junaka koje smo gledali bezbroj puta.

Glavni glumac ne govori

Will Forte veoma dobro funkcioniše kao Kevin upravo zato što ne pokušava da bude veći od sveta u kojem se našao. Njegova pomalo izgubljena energija odlična je protivteža potpunom crtanom haosu oko njega, a fizička komedija mu leži dovoljno dobro da odnos stvarnog glumca i animiranog lika vrlo brzo prestane da deluje neobično.

John Cena igra drugačije, sa mnogo više samopouzdanja i namerne prenaglašenosti ali ne ide toliko daleko da Buddy Crane postane samo karikatura. Lana Condor je možda manje upadljiva od njih dvojice ali je važna za dinamiku ekipe i posebno za Kevinov razvoj. Njih troje su ljudska okosnica filma i njihove različite komične energije čine važan deo ravnoteže između animacije i stvarnog sveta.

Ipak, glavni glumac je Pera Kojot. To možda deluje očigledno kada njegovo ime stoji u naslovu ali nije uvek tako sa filmovima koji kombinuju animirane likove i velike holivudske zvezde. Takvih ostvarenja je bilo dosta, od Who Framed Roger Rabbit do Space Jama i Looney Tunes: Back in Action, a ljudski glumci su često jednako važni kao crtani junaci. Ali, ovaj film nema isti odnos prema izgradnji čitavog sveta u kojem ljudi i crtani junaci žive zajedno.

Sigurna sam da će se Pera Kojot protiv sistema pamtiti po Peri Kojotu a ne po Will Forteu ili John Ceni, iako su obojica odlični. Pera nema klasične replike, veliki monolog i ne može publici da kaže šta oseća. Sve radi pogledom, pokretom, izrazom lica i onim dobro poznatim tablama koje podigne kada želi nešto da saopšti. Film veoma pametno poštuje činjenicu da Pera ne govori, pa je njegovoj priči potreban advokat a govori u njegovo ime.

Humor po meri

Naravno, sve ovo ne bi mnogo značilo da film nije smešan. Pera Kojot može da nosi priču o sistemu, nepravdi i istrajnosti ali na kraju ipak želite da vidite raketu koja će krenuti u potpuno pogrešnom smeru. Tu film uglavnom uspeva. Najbolji gegovi imaju isti ritam zbog kojeg su stare epizode funkcionisale: Pera smisli plan, nekoliko sekundi zaista izgleda kao da bi mogao da uspe, on već vidi pobedu pred sobom a onda jedna sitnica okrene sve protiv njega.

Lepo je i što se nostalgija koristi kao osnova a ne kao zamena za ideje. Poznati likovi se pojavljuju, prepoznajemo elemente starih crtaća i dovoljno je materijala za publiku koja je uz Looney Tunes odrasla. Ali film ne troši dva sata namigujući Vam i proveravajući da li ste prepoznali referencu. Možda se jedino priča o tajni koja stoji iza Acme ponavlja nešto više nego što je potrebno pa se trajanje od nešto više od sto minuta na mestima oseti. I sama bih rekla da film najbolje funkcioniše kada se osloni na likove i njihov humor, a manje kada pokušava da dodatno komplikuje slučaj.

Važno je i što odrasli i deca ne moraju iz bioskopa da ponesu isti utisak. Klincima će biti dovoljno mnogo fizičkog humora, jurnjave i poznatih junaka, dok će stariji vrlo lako prepoznati priču o kompanijama koje postaju toliko velike da više ne osećaju potrebu da bilo kome polažu račune. Film Vam tu poruku ne servira baš uvek suptilno, ali srećom dovoljno brzo pronađe novi geg da ne počne da deluje kao predavanje. Najvažnije je da ni u jednom trenutku ne zaboravlja da je Pera Kojot ipak pre svega lik zbog kojeg smo došli da se zabavimo.

Film koji je zamalo nestao

Priču filma teško je potpuno odvojiti od onoga što mu se dogodilo van ekrana. Warner Bros. je 2023. odlučio da ne objavi već završeni Coyote vs. Acme, u okviru odluke povezane sa poreskim otpisom. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo ljudi iz filmske industrije. Projekat je zatim ponuđen drugim kompanijama i Ketchup Entertainment je 2025. preuzeo prava i na kraju omogućio da film stigne u bioskope.

Nema potrebe tu okolnost romantizovati. Film o malom kojotu koji pokušava da se izbori sa moćnom kompanijom zaista je zamalo nestao zbog odluke velike kompanije, i u tome postoji prilično gorka ironija. Gotovo je nemoguće govoriti o korporativnoj kritici u filmu bez razmišljanja o njegovom putu do publike. Ipak, ono što se događalo iza kamera ne čini film dobrim samo po sebi. Mnogo je važnije što je konačno moguće proceniti ga kao film a ne kao još jedan naslov o kojem bismo godinama pričali samo zato što nam nikada nije dozvoljeno da ga vidimo.

Sinhronizacija i Perine table

Srpska sinhronizacija funkcioniše dobro sa glasovima koje daju Rade Ćosić kao Kevin, Marko Kon kao Buddy, Jovana Pantić kao Paige i Slaviša Čurović kao sudija, uz više domaćih glumaca koji pozajmljuju glasove poznatim Looney Tunes junacima. Nisam imala osećaj da sinhronizacija guši ritam komedije, što je kod ovakvog filma verovatno i najvažnije. Ipak, upravo je u sinhronizovanoj verziji postao očigledan jedan problem koji odrasloj publici gotovo sigurno neće smetati, ali najmlađima može.

Pera Kojot ne govori, a njegove table i natpisi praktično jesu njegove replike. Kada je poruka na njima na engleskom, odrasli gledalac će je pročitati bez problema, ali malo dete koje još ne čita, ili svakako ne čita engleski, jednostavno neće razumeti sve što Pera pokušava da kaže. Tu se postavlja sasvim opravdano pitanje… Da li je, kada je već urađena kompletna sinhronizacija, trebalo prevesti i njegove pisane poruke? Moglo se razmišljati o grafičkoj lokalizaciji samih tabli ili o prevodu koji bi se pojavljivao samo u tim trenucima, mada nijedno rešenje nije potpuno idealno. Davanje glasa Peri svakako ne bi bilo dobro jer bi se time izgubilo nešto suštinsko u njegovom karakteru. Ali ostavljanje njegovih „replika“ bez prevoda znači da deo publike kojoj je sinhronizacija najpotrebnija neće razumeti baš sve. To mi je najveća zamerka na verziju koju sam gledala.

I za kraj…

Bez obzira na godine, Pera Kojot protiv sistema vredi pogledati jer iza poznatog Looney Tunes humora nudi i priču o upornosti, prijateljstvu, nepravdi i potrebi da ne prihvatite automatski da je neko u pravu samo zato što je veći i moćniji od Vas. Film ima svojih mana, a problem sa Perinim neprevedenim porukama posebno se primećuje u sinhronizovanoj verziji. Iz bioskopa ćete izaći sa osmehom na licu ali i sa novim pogledom na večitog gubitnika.

Pera Kojot možda nikada neće naučiti da odustane, ali ovaj film pokazuje zašto to nije nužno njegova najveća mana.

Podelite ovaj članak
od indijankadanka Owner, Editor in Chief
Zaprati:
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.