GOŠĆA – Recenzija knjige

Uvek rado viđen gost

indijankadanka
od indijankadanka
17 minuta za čitanje

Postoje oni koji knjige kupuju po preporuci, dobrim recenzijama ili omiljenim autorima. Postoje i oni kao ja koji vole da pročitaju o čemu je knjiga, imaju omiljene žanrove i autore i retko odskaču od toga. Zbog toga je knjiga GOŠĆA nešto na prvi pogled drugačije od ostalih knjiga na mojoj polici. Kupljena je pre par dana impulsivno dok sam čekala kumu koja je malo kasnila i ubijala vreme pogledom na izlog BOOKA Store knjižare. Oni imaju dobar način da Vas zainteresuju knjigom meseca koja stoji istaknuta u izlogu sa sve kratkim opisom knjige. Svaka čast za ideju jer inače sumnjam da bi knjigu GOŠĆA primetila.

Recenzija je pisana tako da će biti napomenuto kada slede spojleri.

O knjizi

Autor knjige je Takashi Hiraide i nije neka od novijih knjiga. Pun naziv knjige je The Guest cat, ili MAČKA GOŠĆA i objavljena je prvi put 2001. godine. Oko 2014. godine je počelo o ovom delu da se piše kada je knjiga sasvim neočekivano osvojila srca ljubitelja knjiga u Americi, Francuskoj i Engleskoj. Ovo je definitivno knjiga pisana srcem, a interesantno je da je autor poznati pesnik u Japanu, čovek koji ceo život piše poeziju, a osvojio je srca romanom koji je neočekivano postao besteseler.

Japanci nisu jedini koji veoma vole mačke i možda tu baš i leži razlog uspeha ove knjige . Mačka iz naslova knjige je jedna od onih koje su mnogima od nas poznate. Mačka koja zapravo pripada nekom drugom, ali dolazi kod nas po još hrane i da malo odspava. U ovim situacijama se uvek postavlja pitanje kome mačka zaista pripada? Postoji li veće ili manje pravo na mačku? Kakav to uticaj ima na odnos sa komšijama koji su zapravo prvi vlasnici? Dakle, osnovna priča je o mački ali se suptilno prepliću odnosi ljudi koji žive u jednom delu Tokija.

Priča

Radnja je smeštena u kasne osamdesete godine prošlog veka, i pisana je tako da imamo sve razloge da verujemo da je autobiografska. Bračni par, jedan pisac a drugi lektor, iznajmljuje malu kuću u uglu bašte u kojoj se nalazi veće imanje. Dogovor je privremen i dešava se u vreme rastućih cena kuća i ekonomske nesigurnosti. Kada sklopite korice shvatićete da je knjiga u osnovi priča o promenama.

Interesanto je da se pominje srednji vek, renesansa pa čak i periodične poplave reke Arno u Firenci, i Makijavelijeva upotreba ovoga kao metafore u Princu. Bašta oko kućice je pažljivo zasađena tako da različito cveće cveta u različito doba godine. Životinje u pozadini priče rastu, menjaju se, dobijaju decu. Prijatelji i poznanici stare, ili se razbole i neki umiru. Za to vreme, par bez dece i sa piscem naratorom koji ne voli mačke postaje usvojen od strane životinje. Znate i sami za onu izreku da svaka mačka pronađe osobu kojoj je potrebna da je spase i da joj pomogne. Ne mački… osobi!

Mačka

Ja lično sam nekako od malena naučena da mačke nisu za stan, da su svojeglave i iako sam imala čitavu menadžeriju ljubimaca, od papagaja, preko pasa do pileta, mačke nisu bile dobrodošle od strane mojih roditelja. Bila sam u grupi onih koji su govorili da nikada neće imati mačke sve do 2017. godine a onda je Pablo odabrao mene i ćerku i sve se promenilo.

Među mojim bliskim prijateljima bilo je ljubitelja mačaka i umeo sam da se zgražavam posmatrajući to preterano maženje. Povremeno bih čak pomislio: “Kako ih samo nije stid da se tako dušom i srcem posvećuju samo jednoj mački?” Kad malo bolje razmislim, nije se radilo o tome da nisam bio ljubitelj mačaka, već o tome da sam samo osećao kako u ljubiteljima mačaka ima nečeg pomerenog. Ali najvažnije od svega, nisam znao kako je to imati mačku u svojoj blizini.

Citat iz knjige GOŠĆA

Ovo je suština svega. Nećete znati kako je to imati mačku sve dok ne budete imali jednu. Može to biti čak i ulična mačka kojoj ćete davati da pojede ostatke vašeg obroka ali vezaćete se. Posle toga je samo pitanje da li ste u grupi onih koji radije neće imati životinju da ne bi patili kada je izgube, ili ste osoba koja će voleti i plakati ali će imati tu sreću da ima svog ljubimca.

Pa ipak, njegov prodoran glas: “Ja ovu macu vodim kući” proneo se preko ograde, pravo do mog mesta za stolom nad jednim kasnim doručkom. Kako sam je tih dana video kako se vrzma oko dvorišta, koje je bilo veličine balkona za sušenje rublja, na zuk dečakovog glasa usne su mi se razvukle u osmeh. Sad kada o tome razmišljam, bila je to propuštena prilika.

Citat iz knjige GOŠĆA

Bračni par

Relativno malo informacija je dato o paru, a ipak imate samo simpatije prema njima. Hiraideova emocionalna disekcija stvari koje izazivaju jad i stvari koje ga smiruju je neverovatno precizna i dirljiva. Par živi spor, gotovo odvojen život. Malo govore jedno sa drugim osim preko potrebnog. Da li zbog nedostatka finansijske stabilnosti ili jednostavno zbog želje, par je bez dece i nikada ne pominje mogućnost da ima bebu. .Jednog dana njihova hemija je promenjena pojavom lepog mačeta kome daju ime ‘Ćibi’, što otprilike znači malo dete na japanskom. Ćibi daje paru zajedničku temu o kojoj će razgovarati i postaje surogat dete koje će se maziti. U svakom trenutku priče je jasno je da je Ćibi komšijska mačka, a njene posete su praćene osećajem gubitka. Priča govori o idejama vlasništva i sebičnosti koju to donosi.

Gazdarica

U startu žena koja brani kućne ljubimce stanarima, na kraju usamljena žena koja mora da proda kuću i zemlju ispod cene kojoj se nadala. Deca žive na raznim stranama a muž koji je vredno radio i održavao prelep vrt umire. Nakon toga se razvija odnos između nje i bračnog para za koji sam iskreno mislila da će se drugačije završiti. Gazdarica je divna žena koja pokušava da se izbori sa nedaćama u svom životu, i prvenstveno starošću koja nas sprečava da stvari radimo onako kako smo navikli.

Vrt

Vrt u ovoj knjizi prikazuje ceo jedan svet koji se menja i koji na žalost nestaje. I dok pisac čak i pomalo jednolično objašnjava vezanost glavnog lika za sve što se dešava u vrtu, bićete uvučeni u taj prelepi svet biljaka i insekata koje možda i ne primećujemo više opterećeni svakodnevnim problemima.

Vilinog konjica na njemu nije bilo. i kao što sam i ranije činio u takvim trenucima, meko sam dva puta pljesnuo rukama. I gle, u tom trenu odnekud je kroz vazduh zalepršala jedna usamljena senka. Nije bilo sumnje – bio je to isti onaj vilin konjic koji bi uvek poleteo ka meni pošto bi obleteo krug po vrtu, kao da se raduje što ću za njega načiniti vodeni luk. Živeo je izgleda u raskoši celog vrta, sada već na silaznoj putanji, vešto izbegavajući ispletene paukove mreže. Najednom mi je nešto sinulo – zavrnuo sam slavinu, prestao da pravim mlaz vode i podigao levi kažiprst u vazduh. Tog trenutka on je izveo svoj trik: načinio je veliki krug u vazduhu, a zatim počeo velikom brzinom da mi se približava. Taman kada sam pomislio da će pre mojim očima obići još jedan manji krug, on se usmerio u pravcu mog prsta i spustio se na njegov vrh. Preplavljen radošću, zaustavio sam dah. To je odista bio on. Posle toliko vremena, iako se činilo da je sasvim kratko trajalo. Tu u središtu vrta čudnovato izolovanog od pogleda iz okoline, koji je već bio na putu da postane lišen svakog ljudskog prisustva, na vrhu mog prsta stajalo je biće sa dva složena oka i četiri prozirna krila.

Citat iz knjige GOŠĆA

Ono što se može zaključiti je da je ljubav prema mački ovaj bračni par, naročito pisca, promenila. Ljubav para prema mački proširuje se na čitav krug poznanika i suseda, pa i ostalih bića oko njih. Kao da je pisac progledao i video sve što ranije nije primećivao.

Mi ljudi smo malo specifična bića. čak i kada govorimo o tome da poštujemo nečije slobode, ipak vremenom postajemo naviknuti na neku rutinu i mislimo da nas ništa ne može iznenaditi. A život je pun iznenađenja, i dobrih i loših. Ova knjiga nam baš o tome govori i uči nas da uživamo u svakom momentu jer nikada nismo sigurni šta nam se može desiti i koliko lako se svaka rutina može prekinuti i promeniti.

S obzirom na to koliko je često spavala kod nas i koliko je dobro jela, da je odlazila i dolazila kad god joj je volja, i smisao ograde između nas i suseda sve se više dovodio u pitanje. Više nam nije bilo jasno ni koje reči treba da koristimo – da li je došla pa otišla nazad kući, ili se vratila kući pa otišla odavde.

Citat iz knjige GOŠĆA

Naracija

Pisac se samo povremeno gubi u predugačkim pasusima arhitekture zgrada i zamršenostima geodetskih proračuna, ali ne toliko da bi nam smetalo. Iako je knjiga kratka, životi se menjaju malo po malo, postepeno i često neostvareno sve dok ne poprime nijansu kakvu nikada nismo ni zamislili. I to je osnovna vrednost ove za mene lepe knjige koja sadrži mnoštvo pronicljivih zapažanja o ljudskim stanjima. Svi moramo da ostanemo živi i angažovani, čak i kada smo se naizgled odavno predali onome što je poimanje dobro uređenog i shvaćenog života.

Knjiga GOŠĆA koristi ovu priču o jednom paru i jednoj nezaustavljivoj mački da istraži i prikaže nam način na koji ljudska bića žude za vezom, osećajem pripadnosti i ljubavi. Možda neki od nas to neće uvek priznati, krijući te delove sebe pod pokrivačem obaveza, posla i robovanja navikama ali svi imamo nagon da budemo deo nečeg većeg i sveobuhvatnijeg od nas samih. I to opstaje sve dok nas nešto ili neko ne probudi i iznenadi.

Bilo je momenata kada sam pomislila da bi priča trebalo da bude brža ali sam posle par stranica pomislila kako mi prija tempo kojim ide.

Možda je moglo da bude više opisa odnosa bračnog para i njihove komunikacije, jasnije prikazani odnosi i sudbine gazdarice i komšija ali opet, da li bi to onda bila ova priča, idealna za čitanje nedeljom popodne?

Danica Manojlović

SPOJLER

Kada se prvi put pojavila sumnja da se nešto desilo maci, nisam verovala. Čak ni kada im je rečeno da je maca nađena mrtva, mislila sam da je otišla negde da se omaci ili se izgubila. Nekako sam do kraja priče verovala da je sve izmišljeno jer je porodica vlasnik mačke bila ljuta na komšije.

Da li je osnovni razlog njene ljutnje bio to što smo Ćibi voleli bez njenog dopuštenja? A opet, da li bi naša ljubav sama po sebi mogla dovesti do njene ozlojeđenosti? Ako smo to činili bez njenog dopuštenja, šta bi bilo i da smo ga imali? Mačka kojoj je dato na volju da izlazi napolje preći će svaku granicu.

Citat iz knjige GOŠĆA

A ljutnja je došla kasnije kada su shvatili da je njihova mačka imala čitav jedan život pored njih i neke druge ljude koje je volela na drugačiji način. Možda su mislili da je mačka stradala jer se šetala od jedne porodice do druge? Kada se nesreća desi uvek sebi postavljamo hiljadu pitanja o tome šta bi bilo da smo… ili da nismo nešto uradili.

Ćibi je svakako bila srećna mačka. Sa jednom porodicom je komunicirala a sa drugom ćutala. Sa jednom se igrala a kod druge spavala. Jedna joj je davala sklonište sa ulice a druga sigurnost. A bila je potrebna svima.

Ćibi je, dakle, poslednji dan u svom životu provela potpuno drugačije nego inače. Voleo bih da znam sve o tom danu, prolaznom poput kapljice rose, ali njega je tama minulg vremena već progutala.

Citat iz knjige GOŠĆA

Možda je Ćibi osetila da je kraj blizu i otišla da bude sama. Mačke to rade. I mačke i psi imaju ti potrebu da se osame kao da znaju koliko je vlasnicima teško da budu pored njih i gledaju kako im se gasi sjaj u oku. Možda je ono što će ostati kao pitanje kada završite knjigu i verovatno je da ćete se vratiti da je još jednom nekada pročitate ispočetka ne bi li primetili neki detalj koji bi mogao da nam da odgovor.

Zaključak

GOŠĆA je kratka priča za sve ljubitelje mačaka, ali i one koji nisu.

Na čitanje će vam otići par sati i zato je predlažem za lagano nedeljno popodne. Nije za čitanje na plaži, naročito ako ste ljubitelj životinja jer će vas rasplakati. Bar mene jeste. I nisam plakala samo zbog mačke. Plakala sam i zbog vilinog konjica koji će zaršiti svoj život kao i bašta u kojoj živi, ljudi koji su bili deo mog života i koje sam možda uzimala kao neku konstantu koja će uvek biti tu, a nisu više.

GOŠĆA je upozorenje da iako možda žudimo za osećajem kontrole i dobro definisanog života, prepuštanje, čak i na najslabiji način, može biti dobro za nas.

Slike su DANINE MACE koje su udomljavaju. Pozovite +381-64-172 8407

FOTO Miloš Stokić

Pratite me i na društvenim mrežama: Facebook, Instagram, Twitter, Threads , Linkedin i YouTube.

Discover more from Indijanka Danka

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

Podelite ovaj članak
Zaprati:
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.