“Ko je Robbie Williams?”, pitanje sa kojim će sigurna sam većina započeti recenziju filma BETTER MAN.
Ja ću vam reći da se pripremite za film koji će vas izbaciti iz cipela, provrteti par puta i ostaviti sa gomilom pitanja i suzama u očima. A evo i zbog čega.
Robi Vilijams je za mene uvek bio neka vrsta ličnosti koju nisam do kraja shvatila, iako sam volela njegove pesme. Nikada nisam bila veliki obožavalac, ali nisam mogla da ignorišem njegovu prisutnost na muzičkoj sceni. Na premijeru filma Better Man otišla sam jer sam imala fantastično društvo koje je učinilo večer nezaboravnom, a film me je potpuno iznenadio.
O filmu
Better Man ne samo da istražuje Robijev život, već uzima u obzir i njegovu unutrašnju borbu, koristeći humor i satiru kako bi stvorio poseban ton. Iako bi mnogi očekivali standardnu biografiju pop zvezde, Better Man ide dalje. On ne pokušava da nas ubedi u to da Robi Vilijams postaje drugačiji ili da će doživeti neku veliku transformaciju. Naprotiv! U filmu je prikazan kao majmun kreiran CGI tehnologijom, što ga čini jedinstvenim u svetu muzičkih biografskih filmova. Ovaj prikaz nije samo vizuelni efekat i nešto što je smišljeno kako bi se razlikovao od drugih. On predstavlja simbol Vilijamsovog unutrašnjeg konflikta i osećaja inferiornosti, uprkos njegovim profesionalnim uspesima.
Režija i gluma
Film Better Man se izdvaja na svim poljima. On nije samo još jedan biografski prikaz već hrabra interpretacija života Robija Vilijamsa. Režiju potpisuje Majkl Grejsi, poznat po vizuelno spektakularnim ostvarenjima poput The Greatest Showman i Rocketman, dok su scenaristi Sajmon Glison i Oliver Kol osmislili priču koja definitivno izlazi iz standardnih okvira biografskog filma. Njihov pristup kombinuje emocije, dubinu i eksperimentisanje s narativom, pružajući publici drugačiji pogled na život muzičke legende.
Džono Dejvis (Kingsman: The Secret Service) tumači Vilijamsa, dok Stiv Pemberton briljira u ulozi njegovog oca Pitera, neuspešnog pevača čiji su hladni odnosi s Robijem ključni za razumevanje protagoniste. Alison Stedman donosi neverovatnu toplinu i sigurnost kao baka Beti, jedina osoba koja je od početka verovala u njegov talenat. Kejt Malvani (Elvis) igra Robijevu majku Dženet. Džejk Simans u ulozi Gerija Barloua donosi intrigantan kontrast Vilijamsovom liku, naročito kroz scene koje istražuju njihove suprotstavljene pristupe pisanju pesama i tenzije proizašle iz profesionalnog rivalstva.
Scenaristi su uspeli da savršeno integrišu muzičke numere iz Robijeve karijere u radnju, koristeći ih kao alat za istraživanje njegovih unutrašnjih konflikata. Ovo nije samo film o usponu i padu jedne zvezde, već duboka priča o potrazi za identitetom, priznanjem i ljubavlju. Šimpanza unosi posebnu dimenziju u priču, omogućavajući da ključni trenuci iz umetnikovog života budu prikazani na apstraktan način, kroz upečatljive i emotivne muzičke montaže.
Ko je Robi?
Naslovnu ulogu u filmu, na iznenađenje svih nas, ne igra neki mlad glumac s ambicijom da postane novo hit lice sveta filma, već CGI šimpanza. Ovaj neuobičajeni izbor proizašao je iz Vilijamsove izjave da se ponekad oseća kao “majmun koji zabavlja publiku”. Pametna i nesvakidašnja ideja, naročito ako se prisetimo filmova koji su dobili loše kritike zbog glumaca koji nisu mnogo ličili na legende koje su glumili.
Ova šimpanza ideja se pokazala kao genijalan potez iz više razloga. Prvo, omogućava da izbegnemo direktno poređenje između mladog glumca i samog Vilijamsa, dok istovremeno otvara vrata fantastičnom i apstraktnom prikazu njegovog života. Šimpanza, kojoj glas pozajmljuje sam Vilijams, postaje njegov avatar, i pruža prostor za jedinstvenu interpretaciju njegovog lika. I verujte mi kada kažem, daje neverovatnu dubinu i složenost uz ludu iskrenost Robiju.
Nema šala, objašnjenja ili drugih majmuna u priči. To omogućava publici da uđe u svet njegovih unutrašnjih borbi i pogleda na sopstveni život, sve kroz prizmu neobičnog ali efektivnog narativa. Šimpanza, u gotovo ljudskom obliku, nosi priču, od detinjstva i odbačenosti, rane slave u grupi Take That, preko borbi s demonima zavisnosti, do povrataka na scenu.
Ova odluka ne samo da hrabro pomera granice muzičkih biografija, već i pruža samoironičan komentar na Vilijamsov imidž, prikazujući ga kao lik koji je stalno na granici između ozbiljnosti i apsurda. Film koristi šimpanzu kao metaforu za jaz između načina na koji ljudi vide Vilijamsa i kako on vidi samog sebe.
Za pet godina ćemo se svi mrzeti – ali ćemo biti bogati!
U filmu “Better Man” muzička industrija je prikazana u svom najsurovijem obliku. Mladi ljudi ulaze u svet slave sa velikim snovima, da bi uskoro shvatili koliko je ta industrija surova. Film prikazuje kako članovi grupe Take That postepeno postaju žrtve sistema, verujući da će postati zvezde, samo da bi kasnije uvideli cenu koju plaćaju za to. U tom procesu, nesigurnost pojedinih članova grupe počinje da raste, dok je istovremeno pojačana konkurencija među njima, kako bi se postigla veća popularnost i uspeh. Zarade su nejednake, a posvećenost i izrabljivanje na koncertima dovode do ozbiljnih mentalnih i fizičkih problema.
Menadžer benda, u jednoj od ključnih scena, govori članovima grupe da će se za pet godina mrzeti, ali da će biti bogati. Ovaj brutalni uvid u suštinu muzičke industrije predstavlja pitanje o pravoj vrednosti uspeha i cene koju je potrebno platiti za slavnu karijeru. Da li je bogatstvo i slava dovoljna nagrada za iscrpljujući rad, emocionalne žrtve i duhovne gubitke?
Film ne štedi ni na prikazivanju propalih veza i razočaranja. Jedna od najpotresnijih scena odnosi se na vezu Robija Vilijamsa i njegove tadašnje devojke, Nikol Eplton iz grupe All Saints. U filmu se otkriva tragična stvarnost da je ona bila pod pritiskom da izvrši abortus, jer joj je menadžment savetovao da bi to bio jedini način da sačuva svoju karijeru u svetu pop muzike. Ova scena duboko pogađa, jer daje glas jednoj ženi koja je bila primorana da donese tešku odluku zbog pritisaka industrije, a mnogima pruža prvi uvid u tamnu stranu slave i karijere u pop muzici.
Let me entertaine you
Surovost sveta zabave najočiglednije dolazi do izražaja u trenutku kada Robbie saznaje da je izgubio svog najvernijeg člana porodice, osobu koja ga je jedina uvek podržavala, baku.
I to neposredno pre izlaska na scenu na svom najvećem koncertu.
U tom trenutku, kamera započinje uskim krupnim planom na njegovim očima, a zatim se povlači kako bi nam pokazala da je Robi oboren naglavačke, iznad pozornice, rotirajući za 180 stepeni dok leti iznad glava nekoliko hiljada fanova. Oči su ono što ovu scenu čini nezaboravnom su oči koje imaju emotivnu težinu svakog trenutka filma. One su najsjaniji element svih scena, čineći da svaki izraz, bilo da je to namrštenost, treptanje ili tuga, bude precizno u skladu sa stvarnim Robijem. I zaboravićete na sve one dlake i nos.
Ovaj trenutak je simboličan za suštinu sveta zabave, u kojem moraš da nastupiš, da budeš na sceni i kada se tvoj svet ruši. Iako je duboko potresen gubitkom, Robi mora da nastavi sa svojim nastupima, jer je pred njim ogroman broj ljudi koji očekuju spektakl. Ova scena efektivno prikazuje brutalnost industrije koja ne mari za ličnu patnju umetnika, već samo za njegovu sposobnost da zabavlja i ispuni očekivanja publike. Zaista, u ovoj filmskoj sekvenci, efekti vizualnog tima pod vodstvom Wētā (Luka Millara i Andyja Taylora) nisu samo tehnički precizni, već služe i kao metafora za unutrašnju distancu koju Robbie oseća dok je prikovan za taj svet, radeći ono što se od njega očekuje, bez obzira na ličnu tragediju.
Muzika i ples
U filmu je korišćen vrlo pametan pristup jer nema previše teatralnih trenutaka, ali je svaka scena svesno usmerena ka prikazivanju njegovih borbi, unutrašnjih dilema i načina na koji mu je muzička industrija oblikovala život. Vilijams je prikazan u tom ličnom haosu, gde se svesno suočava sa sopstvenim demonima. Posebno zanimljiv je moment kada se u filmu pojavljuje verzija njega samog kao strašne projekcije koja ga progone jer se čini da je oduvek u potrazi za svojim pravim identitetom.
Film donosi fantastične scene koje ne samo da prikazuju njegovu karijeru, već ponavljaju pesme kroz muzičke numere koji sadrže duboku emocionalnu težinu.
Postoji par impresivnih scena a jedna od prvih je Rock DJ, scena postavljena na Regent Streetu u Londonu, snimana četiri dana i sastavljena da izgleda kao jedan neprekinuti kadar. Vodi nas kroz nekoliko era meteorskog uspona Take That, sa stotinama plesača koji ispunjavaju Regent Street dok bend presvlači tj. prelazi iz jednog legendarnog kostima u drugi.
Ovo je scena koju morate pogledati čak iako rešite da ne gledate film.
She’s The One prikazuje usamljenost, susret, ljubav i gubitak. U tim scenama upoznavanja i plesa Robija i Nikol je sve nekako preterano, teatralno i jedino tako može i biti prikazano.
Come Undone u kojoj beži od raspada boy benda, gotovo se zabija u autobus i pada u more paparaca je pomalo konfuzna na prvi pogled ali udara na emocije i prikazuje tugu, bol, izdaju i usamljenost.
Angel je ovde prikazana nežna i moćna himna.
Nastup na Knebworthu postaje borba svih njegovih majmuna, kao da gledate neku borbu spartanaca, samo što ovde Robi doslovno ubija svoje demone.
Majmun radi….
Ono što Better Man čini još posebnijim jeste specifičan način na koji se bavi unutrašnjim slojevima slavnih ličnosti. Film pokazuje Robija kao nekog ko se oseća nespretno u svojoj slavi i stalno se bori sa nedostatkom samopouzdanja. On nije tipična pop zvezda i to je jasno od prvog momenta. Film uspeva da ukaže na njegovu nesigurnost u vezi sa tim šta je postao i prikazuje ga kao osobu koja je uvek na ivici, ali i spremnog da se smeje samom sebi, prepoznavši apsurdnost tog puta.
Depresija je nešto sa čime se bori mnogo veći broj ljudi nego što možemo da zamislimo. Ljudi oko nas, ona nasmejana lica koja se trude da sa osmehom pregrme život, samoću, obaveze i borbe u njima samima. Poznajem nekoliko osoba koje se bore sa ovim problemom, koji iskreno, povremeno pogađa sve nas, Ali nismo svi satkani od istog materijala i dok ja dozvolim sebi da se isplačem i razgovaram sa bliskim ljudima o svojim nedoumicama i strahovima, neki to ne mogu. I to je ono što boli i pogađa još više.
Uspeh, novac, lažni prijatelji i još lažniji sjaj skupih stvari nisu uslov za sreću i dokaz iste. Dok želimo da budemo srećni kao neko drugi, nismo svesni koliko smo već srećni što smo baš to što jesmo.
Možda će ovaj film uspeti da bolje približi unutrašnje lomove nekoga ko na prvi pogled deluje kao da ga ništa i niko ne mogu slomiti, i onda ćemo možda biti otvoreniji i imati više razumevanja za osobe u našoj blizini, one kojima treba samo da ih povremeno pitate kako su.
I za kraj
Završni deo filma prati dokazanu formulu gore, dole, pa gore koji je prisutan u većini biografija. Better man ostaje interesantan i dinamičan od početka do kraja. Možda sam bila razočarana što se pravo lice ove muzičke ikone nije pojavilo bar u poslednjoj sceni. Sigurna sam da nisam jedina koja je bila ubeđena da će oči šimpanze i nos u nekom krupnom poslednjem kadru prikazati Robija.
Biće i onih koji će filmu zameriti da je upao u kliše sa ubrzanom pričom o Robijevom životu umesto fokusiranja na određene momente u životu. Meni se dopada ovakav kakav jeste jer nisam mnogo znala o ovom tako drugačijem pevaču. Možda me je baš taj boli me uvo za sve stav i odbijao ali sada kada znam pozadinu svega, imam veliko poštovanje prema onome šta je postigao.
Better Man je film koji ne samo da prikazuje Vilijamsovu muzičku karijeru, već i njegovu unutrašnju borbu da se nosi sa statusom ikone. To je iskren film koji se ne boji da bude apsurdan, da pokazuje ne samo njegove uspone već i padove, i da na kraju sve to stavlja u kontekst ne samo njegovog života, već i zabave.
Ovo nije tipična biografska priča već je definitivno jedan od najneobičnijih filmova o pop kulturi koji smo videli.
Discover more from Indijanka Danka
Subscribe to get the latest posts sent to your email.