Odrastala sam u vreme kada je ROCKY bio mnogo više od filma. Teško je danas objasniti euforiju koju je ta priča izazvala i koliko je brzo čovek koji trči stepenicama u sivoj trenerci postao simbol nečega mnogo većeg od boksa. Nisam bila veliki ljubitelj Silvestera Stalonea, a RAMBO serijal mi nikada nije posebno ležao. Ipak, jednu stvar mu niko ne može oduzeti: postao je ono što jeste zato što je u sebe verovao onda kada za to gotovo nije imao nijedan racionalan razlog.
Zato je JA SAM ROKI za mene mnogo zanimljiviji kao priča o Staloneu nego kao priča o nastanku jednog slavnog filma. Znamo kako se završilo. ROCKY je osvojio tri Oskara, među njima i onaj za najbolji film. Znamo da je od nepoznatog glumca napravio svetsku zvezdu. Dokazano je i da je ostao deo popularne kulture gotovo pola veka. Ono što većina nas ipak nije znala jeste koliko je bilo potrebno ludosti, tvrdoglavosti i vere da bi film uopšte stigao pred kamere.
ROKI je više od filma
Peter Farrelly počinje priču sa Staloneom daleko od čoveka kojeg danas poznajemo. On odlazi na audicije, dobija beznačajne uloge i sluša ljude koji mu objašnjavaju da nema lice, glas ni harizmu potrebnu za glavnog glumca. Anthony Ippolito ga igra sa toliko sigurnosti da sam vrlo brzo prestala da razmišljam o tome gledam li imitaciju. Fascinantno je koliko je ovaj glumac ušao u svoju ulogu!
Ideja za scenario filma ROCKY Stalone dobija oblik nakon borbe Muhammada Alija i Chucka Wepnera 1975. godine. Wepner je bio potpuni autsajder ali je izdržao gotovo svih 15 rundi protiv svetskog šampiona. Stalone je u tome video priču o čoveku kojem niko ne daje šansu, a zatim je za nekoliko dana napisao scenario koji će mu promeniti život. Istorijski izvori navode da je prvu verziju završio za oko tri i po dana, nakon što je ideju već neko vreme nosio u sebi. Jer, na neki način, on je autsajder kao Roki.
Najvažniji deo priče dolazi tek kada studio pokaže interesovanje. Stalone dobija ponude za scenario, ali uz jedan problem: žele poznatog glumca u glavnoj ulozi. On odbija čak i ponude koje bi čoveku sa gotovo praznim računom rešile većinu životnih problema jer insistira na jednoj stvari – on igra Rokija. I to je ono što vas posle filma ostavlja u nekom limbu u kojem se pitate gde ste vi pogrešili, i da li ste pogrešili kada ste odustali od nekih snova i poslušali sve one koji su vam govorili da se zadovoljite ponuđenim. Znate ono, bolje vrabac u ruci nego golub na grani…
Danas to zvuči kao sjajna anegdota zato što znamo rezultat. U tom trenutku je mnogo više ličilo na katastrofalnu poslovnu odluku.
Anthony Ippolito je mladi Stalone
Jedna od stvari koje su me najviše iznenadile jeste koliko su dobro pronađeni glumci. Anthony Ippolito hvata Staloneov glas, držanje, pogled i onu čudnu mešavinu nesigurnosti i samouverenosti zbog koje ne znate da li gledate čoveka koji je potpuno lud ili jedinog čoveka u prostoriji koji zaista zna šta radi. Kritičari su gotovo jednoglasni oko njega. Rotten Tomatoes upravo njegovu interpretaciju izdvaja kao glavni razlog zbog kojeg film funkcioniše, dok The Guardian primećuje da Ippolito toliko dobro hvata Staloneovu fizičku pojavu i način govora da se granica između Stalonea i Rokija povremeno potpuno izgubi.
Isto važi za ljude oko njega. Kiki Seto kao Talia Shire, Stephan James kao Carl Weathers i Robert Morgan kao Burgess Meredith u pojedinim trenucima izgledaju neverovatno isto kao ljudi koje pamtimo iz originala. Peter Farrelly je rekao da je upravo kod likova koje publika poznaje iz filma ROCKY insistirao na tome da glumci i izgledaju i zvuče kao originali.
Ovo se posebno vidi kada film počne da rekonstruiše poznate scene. Nekoliko puta sam zaista gledala kadar i pitala se kako su uspeli da toliko približe izgled, pokrete, kostime i atmosferu originalu.
Beda kao ulickana stvarnost
Početak filma i Staloneova borba da preživi je deo u kojem mi film deluje blaže od stvarnog života. Odranije sam znala nekoliko priča o Staloneovom periodu pre uspeha i upravo su one među najtežim delovima njegove biografije. Zaista je spavao na Port Authority stanici u Njujorku kada nije imao gde da ode. Za novac je prihvatio ulogu u softcore filmu The Party at Kitty and Stud’s. Pokušao je i da proda svog psa Butkusa kada više nije mogao da ga hrani,a kasnije ga je vratio kada je konačno dobio novac. Sve to film pokazuje ali na način koji je dovoljno ublažen da se vrlo brzo nastavi dalje.
Meni je upravo tu nedostajalo malo više težine. Nije tako lako spavati na ulici, snimati seksualno eksplicitan film samo zato što vam treba novac i doći do tačke u kojoj prodajete životinju koju volite jer ne možete da je izdržavate. Kada sve to znamo, Staloneovo odbijanje velikog novca za scenario postaje još nerazumniji ali istovremeno i mnogo impresivniji. Zašto je taj period Staloneovog života vidljivo omekšan za široku publiku, nisam sigurna da razumem u potpunosti.
Film želi da nas podigne, pa se na najtežim trenucima zadržava taman toliko da razumemo šta se dogodilo ali ne i da zaista osetimo koliko je situacija bila očajna.
28 dana bez prostora za grešku
Drugi deo filma mi je bio posebno zanimljiv jer pokazuje kako se ROCKY zaista snimao. I to je ono što nisam znala odranije! Budžet je bio oko milion dolara, produkcija je trajala samo 28 dana a film nije smeo da probije ni rok ni budžet. Producenti Irwin Winkler i Robert Chartoff su čak stavili sopstvenu imovinu kao garanciju da bi projekat mogao da bude završen.
Zbog toga nije bilo beskonačnih ponavljanja i skoro ceo film je sniman iz jednog pokušaja. Ekipa je radila gerilski po Philadelphiji, često bez dozvola a povrede nisu bile razlog da se snimanje zaustavi. Stalone je tokom produkcije povredio nogu, rebra i šake. Čuveno udaranje u meso bilo je dodatno bolno jer produkcija nije imala vremena ni da ga pravilno odmrzne. I da, mnogi delovi filma su bili neplanirani već su uhvaćene reakcije građana koji su ih gledali dok snimaju a i čuveni pas se pojavljuje u filmu.
Još mi je fascinantnija scena u kojoj Rocky trči za Mickeyjem i izbacuje iz sebe sav bes. Taj deo nije postojao u scenariju. Ekipa je shvatila da sceni nešto nedostaje. Stalone se sklonio na nekoliko minuta i zatim praktično improvizovao ono što danas izgleda kao potpuno prirodan deo filma. Ja sam zaplakala, a vi kako želite!
Kada danas gledamo filmove koji prolaze kroz mesece postprodukcije, digitalne korekcije i desetine verzija istog kadra, teško je zamisliti pritisak da imate samo jednu priliku i da ona mora da bude dovoljno dobra.
Kako su ponovo snimili ROKIJA
JA SAM ROKI postaje gotovo film o pravljenju filma. Ponovo gledamo klizalište, trening, trčanje kroz Philadelphiju, mesaru, Mickeyja, Adrian i Apollo Creeda. Za nekoga ko pamti original, upravo su ti trenuci možda najveće zadovoljstvo.
Steadicam je bio posebno važan u nastanku originalnog ROCKY-ja. Tada nova tehnologija je omogućila snimanje čuvenih kadrova trčanja i penjanja uz stepenice bez teške opreme koja bi produkciju usporila. JA SAM ROKI čak pokazuje kako je to praktično spasilo raspored filma. A improvizacija sa trčanjem oko Stalonea je postala osnova za Oskara.
Peter Farrelly je i novi film snimao pod relativno strogim uslovima. Produkcija je trajala 34 dana, samo šest više nego originalni ROCKY a veliki deo izgleda sedamdesetih napravljen je praktično, uz ograničeno korišćenje digitalnih efekata za uklanjanje modernih detalja iz kadra. I možda zato rekonstrukcije toliko dobro izgledaju. Ne deluju kao sterilna kopija starog filma već kao pokušaj da se ponovo naprave isti uslovi, ista žurba i ista energija.
Film, vera i emocije
Film me je verovatno najviše udario na emocije. Odrasla sam u vreme kada su ovakve priče pravile euforiju. Ljudi su izlazili iz bioskopa i želeli da trče, treniraju i veruju da nešto mogu da promene. ROCKY je bio jednostavna priča ali emocija u njoj nije bila jednostavna. I možda je baš ta emocija koja nam nedostaje kada izađemo iz sale bioskopa nakon filma u koji je uloženo mnogo a nije mi dao ništa sem efekata.
Današnje generacije odrastaju u potpuno drugačijem svetu. Veštačka inteligencija može za nekoliko sekundi da napravi sliku, napiše tekst, promeni glas ili stvori kadar koji bi nekada zahtevao tim ljudi i dane rada. Ne zameram nikome što koristi ono što mu je dato ali mi ponekad nedostaje osećaj da iza nečega stoje znoj, greške, improvizacija i ljudi koji su morali da veruju da će uspeti pre nego što su imali dokaz da je to uopšte moguće. Nedostaje mi onaj osećaj da sam to na filmu mogla biti ja, ne kao glumac već osoba koja nešto proživljava.
Sigurna sam da nezaboravnom filmu nisu potrebni ogromni budžeti, AI rešenja i najpoznatiji glumci već originalna priča i dovoljno vere da je neko izgura do kraja.
Možda je zato ovaj film toliko i nostalgičan čak i kada ne govori direktno o nostalgiji jer priča o vremenu kada se mnogo toga radilo prvi put i kada neuspeh nije mogao naknadno da se popravi jednim klikom.
Koliko vere u sebe je previše?
Pitanjea koje me je pratilo posle filma se ogleda u ovom podnaslovu. Staloneova vera u sebe zvuči inspirativno zato što znamo da je uspeo. Odbio je veliki novac, rizikovao ono malo što je imao i na kraju dobio upravo ono što je tražio. Ali postoji i druga strana takvih priča. Mnogo ljudi veruje u sebe jednako jako, rizikuje sve i na kraju ne dobije ništa. Upornost sama po sebi ne garantuje uspeh, a postoji tačka u kojoj vera može da postane tvrdoglavost zbog koje izgubimo i ono što nam je možda već bilo dovoljno.
Film se time ne bavi mnogo. On već zna da Stalone ide prema ROCKY-ju, Oskarima i karijeri koju će svet pamtiti, pa svaki njegov rizik retroaktivno izgleda kao ispravna odluka. To je priroda gotovo svih priča o uspehu jer uglavnom ih pričaju oni kojima se rizik isplatio. Mene je ipak naterao da se zapitam nešto mnogo ličnije. Da li bih neke stvari u svom životu uradila drugačije da sam imala toliko vere u sebe koliko ju je Stalone imao onda kada niko drugi nije video ono što je on video?
Možda je to najbolja stvar koju JA SAM ROKI može da uradi. Ne mora da nas ubedi da svi treba da rizikujemo sve. Dovoljno je da nas natera da se zapitamo da li smo nekada prerano odustali.
Film koji morate pogledati
Globalne kritike su veoma dobre. JA SAM ROKI trenutno ima 87 odsto pozitivnih kritika na Rotten Tomatoesu iz 143 recenzija.Publika još zadovoljnija sa 98 odsto pozitivnih ocena. Kritičarski konsenzus posebno hvali Anthonyja Ippolita i način na koji film vraća energiju originalnog filma ROCKY. Razumem i kritičare kojima smeta što drugi deo povremeno prelazi u niz zanimljivosti za fanove i što film ne ulazi dovoljno duboko u Staloneove slabosti.
Meni to nije poništilo ono što je film uradio. Scene iz originala rekonstruisane su sa neverovatnom pažnjom. Glumci povremeno izgledaju kao da su izvučeni iz 1976. godine. A priča o čoveku koji je odbio da prihvati da neko drugi treba da igra lik koji je napisao ostaje jednako neverovatna i kada već znamo njen kraj.
JA SAM ROKI treba pogledati bez obzira na godine i da li ste original gledali deset puta ili nijednom. Ako ga niste gledali, velika je šansa da ćete posle ovog filma poželeti da upoznate Rokija Balbou. Ako jeste, verovatno ćete ga pogledati ponovo i ovog puta malo drugačije razumeti čoveka koji je stajao iza njega.
JA SAM ROKI podseća koliko daleko može da odvede vera u sebe, ali i koliko je tanka granica između upornosti koja menja život i tvrdoglavosti koja može da ga uništi.
Sedamdesetih godina prošlog veka u modi su bile lutke obučene kao partizanke, indijanke, hipi i naravno “normalne” djevojke, a sve su imale isto lice i dugu crnu kosu. Ja sam imala partizanku i indijanku. Imam ih još uvek (čuvala sam za kćerku koja ih nije ni uzela u ruke). Jedna sam od prvih žena gejmera kod nas. Prva žena autor i voditelj emisije o kompjuterskim igricama.