Svetski dan pozorišta obeležava se svake godine 27. marta, još od 1962. godine, širom sveta, od pariskih scena do seoskih domova kulture. To nije samo dan glume, režije i scenografije već tišine pre otvaranja zavese. Dan kada svet diše u ritmu replike.
Kako je nastao ovaj praznik?
Ovaj praznik nastao je na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta, uz preporuku da na taj dan, Svetski dan pozorišta, teatri širom sveta organizuju manifestacije i izvedbe koje počinju čitanjem tradicionalne poruke autora iz reda pozorišnih ličnosti svetskog ugleda. Prvi put je obeležen 1961. godine, a svake godine jedno veliko ime iz sveta pozorišta piše međunarodnu poruku. Do sada su je pisali Peter Brook, Arthur Miller, Judi Dench, Pablo Neruda, Helen Mirren, John Malkovich, Simonida Savić, a ove godine Teodoros Terzopulos, Grčka.
Svetski dan pozorišta: Kako se obeležava?
- Umetnici širom sveta čitaju međunarodnu poruku — u teatrima, na trgovima, u školama, nekad i pod vedrim nebom.
- Pozorišta otvaraju svoja vrata — organizuju se besplatne ili simbolične predstave, razgovori sa glumcima, obilazak scena.
- Glumci i radnici pozorišta se okupljaju — slaveći ono što ih veže: živu umetnost koja ne ostavlja prostor za ponavljanje, montažu ili grešku. Samo istina, ovde i sada.
- Na društvenim mrežama koristi se hashtag #WorldTheatreDay, koji postaje virtuelna bina za razmenu emocija, uspomena i priznanja velikim predstavama i umetnicima.
Moje omiljene predstave za sva vremena
Spisak večnih predstava može biti poduži ako se obuhvate sve koje sam odgledala u domaćim i stranim pozorištima. Zbog toga sam odlučila da ovde navedem predstave koje su se igrale u periodu mog rada u Jugoslovenskom dramskom, iako je tu još dosta onih koje ću pamtiti a i dan danas se sećam dijaloga i kostima. Od Draga Jelena Sergejevna, Devojka modre kose, preko Poslednji dani čovečanstva, Velika auto trka do Razbojnika, Nižinskog i Bure baruta…

“Ruženje naroda u dva dela” (JDP – Bojan Stupica)
Moj prvi radni dan u pozorištu i premijera koju nikada neću zaboraviti. “Ruženje naroda u dva dela”, drama Slobodana Selenića u režiji Dejana Mijača, premijerno je izvedena 25.12. 1987. godine na sceni „Bojan Stupica“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
U snažnoj i kompleksnoj podeli, Tanasije Uzunović je malo je reći, briljirao u ulozi Jezdimira Kuštrimovića. Tu su bili i Miloš Žutić, Branko Cvejić, Radoslav Milenković, Milan Gutović, Toni Laurenčić, Slobodan Beštić……
A do danas mi u glavi odzvanja „Čekaj, Srbine, da vlast postaneš, pa da vidim ko si i kakav si“.

“Dozivanje ptica” (JDP)
Po motivima Aristofanove drame, u režiji Harisa Pašovića, ova predstava premijerno je izvedena 7. aprila 1989. godine.
Slobodan Beštić kao Hiperion i Tatjana Venčelovski kao Eurinoma doneli su zvuke koje smo kasnije godinama pokušavali da imitiramo, zbunjujući prolaznike. Dragan Jovanović je, u fantastičnom kostimu, prelazio pistu izgovarajući rečenice na jeziku koji je verovatno te večeri izmislio, dok se Miki Manojlović spuštao kanapom sa druge galerije pravo među publiku a Rade Lazarević na štulama pravio vratolomije. Bilo je i razbijenih noseva onih sa prve galerije koji su radoznalo pokušavali da vide šta se dešava iznad njih.
Sećam se da je jednom Dara Džokić došla da odgleda predstavu i njenog oduševljenja glumom i scenom. Znam da je tada izjavila da želi da i ona radi tako nešto i da ima dovoljno energije. Ceo jedan haos pod kontrolom i pozorište u svom najživljem obliku.
“Plava ptica” (JDP)
Premijerno izvedena 27. januara 1993. godine u režiji Irfana Mensura, ova adaptacija drame Morisa Meterlinka bila je vizuelno i emotivno snažna predstava koja je spojila fantastični svet dečje mašte sa ozbiljnim filozofskim pitanjima.
Muziku je komponovao Sanja Ilić, kostime osmislila Lana Cvijanović, a koreografiju potpisala Sonja Vukićević.
Među glumačkom postavom izdvojila se tada mlada Hristina Popović u ulozi Plave ptice. Energija cele predstave, posebno Vesne Trivalić i Mirjane Karanović, dodatno je oblikovala atmosferu između sna i jave, ostavljajući publiku očaranu.
“Plava ptica” je bila i ostala nežna, poetska posveta potrazi za srećom.
“Pozorišne iluzije” (JDP)
Premijerno izvedena 3. aprila 1991. godine u režiji Slobodana Unkovskog, predstava „Pozorišne iluzije“ po delu Pjera Korneja bila je istovremeno omaž teatru i snažna metafora o stvarnosti i prividu. Scenografija Miće Tabačkog i raskošni kostimi Angeline Atlagić pretvorili su scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u pozorište u pozorištu i čistu čaroliju.
U glumačkoj podeli bili su, među ostalima, Mira Furlan kao Izabela, Žarko Laušević kao Klendor, Voja Brajović, Miloš Žutić, Mirjana Karanović i Dubravko Jovanović, ansambl snova.
Predstava je ostala upamćena kao jedno od najuspelijih poetizovanih tumačenja pozorišne iluzije, igrana pred tragediju koja će zauvek obeležiti Lauševića. Ne postoji lik koji nije bio glavni, jer je svaki imao svoju istinu i laž, baš kao i samo pozorište.

“Dibuk” (JDP)
Premijerno izvedena 7. septembra 1989. u režiji Eduarda Milera, predstava „Dibuk“ je donela na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta jedno od najmračnijih i najpotresnijih dela jevrejske književnosti.
Ova priča o ljubavi, smrti i posednuću između svetova, kroz snažnu simboliku i bogat jezik, ostavila je snažan trag na publiku. Mira Furlan je u ulozi Lee bila neponovljiva… krhka, a opet snažna.
U velikom ansamblu koji je uključivao i Rahelu Ferari, Vesnu Trivalić, Irfana Mensura, Miloša Žutića, svaki lik je bio deo snažne kolektivne slike između rituala i metafizike, svetlosti i tame.

“Buđenje proleća” (JDP)
Predstava u režiji Harisa Pašovića, po tekstu Franka Vedekinda, premijerno je izvedena 06.05.1987. Ova moćna i provokativna drama otvorila je brojna pitanja o seksualnosti, represiji i mladosti u konzervativnom društvu.
U središtu izvođenja bio je Slobodan Beštić u ulozi Morica Štifela, a glumačku postavu činili su još i Branislav Lečić, Vladica Milosavljević, Dubravko Jovanović, Tatjana Venčelovski i mnogi drugi.
Predstava je izazvala snažne emocije, kako zbog tema koje otvara, tako i zbog otvorenih i intimnih scena koje su, u to vreme, bile izuzetno hrabre. Tinejdžerke su dolazile u JDP da vide Beštića nagog ali su izlazile u tišini, zatečene dubinom i tugom teksta.
Jedan od upečatljivih komentara kritike glasio je: „Predstava koja se ne zaboravlja, jer ne ostavlja samo utisak – već ožiljak.“

“Čikaške perverzije” (JDP – Bojan Stupica)
Drama Dejvida Memeta u režiji Omara Abu-el-Ruba donela je 09.03.1993 novu iskru na scenu Bojan Stupica. Predstava je, bez uvijanja, secirala intimne odnose, svakodnevne frustracije i brutalnu iskrenost savremenih veza.
Uloge su poverene tada postavi: Dragan Mićanović – Deni, Dragan Jovanović – Barni, Branka Pujić– Debora i Olga Odanović kao Džoan.
Probe su bile izazovne i sećam se koliko je Mićanoviću bilo neprijatno u početku, ali i koliko se cela ekipa smejala posle svake izvedene scene. Bila je to moja najbolje žurka posle premijere! Sećam se i borbe oko dva prazna mesta u publici koja su služila samo jednoj svrsi: da Gagi i Mićko, tačno u trenutku kad treba, upadnu među gledaoce i odigraju najneobičniji deo komada.
A kralj Faruk… e to je ljudi moji priča koju je trebalo da čujete! I Sale blagajnik...
Pročitajte Pravila ponašanja u pozorištu ali i Predstava EDIP: Može li se pobeći od sudbine?

“Hajde da se igramo” (JDP – Bojan Stupica)
Nastala po tekstu Marsela Ašara, u adaptaciji i produkciji Mire Trailović, premijerno je izvedena 10.11.1990 kao diplomski rad četvoro izuzetnih mladih glumaca: Dušice Stevanović, Nebojše Ljubišića, pokojnog Dejana Matića i Dragan Jovanovića.
Predstava je postala poznata po improvizacijama koje su postajale sastavni deo svakog izvođenja. Igra, u najdubljem smislu te reči, odvijala se ne samo na sceni već i iza nje.
Jedna od najčuvenijih epizoda desila se kada su Dančić i Deša Paroški, obučeni kao razbojnici, iznenada upali na scenu (iako su na velikoj sceni glumili u Razbojnicima) ometajući Matu u menjanju sijalice. Umesto da se povuku na vreme kako bi stigli na gornju scenu, Dančić je ostao da visi s plafona, očajnički moleći da ga „vrate na sprat“, dok su ostali razbojnici morali da intervenišu ne bi li ga bezbedno vratili u izvođački ritam.
Gagi koji jede luk kako bi napakostio Mati, komunikacije sa publikom i još toliko nestašluka…
Ova duhovita, razigrana i beskrajno šarmantna predstava zauvek je ostala u sećanju onih koji su imali sreće da je gledaju.
“Buba u uhu” (JDP – Bojan Stupica)
Jedna od najdugovečnijih komedija na našim prostorima a i u svetu!
“Buba u uhu” je premijerno izvedena 7. juna 1971. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u režiji Ljubiše Ristića. Ova komedija Žorža Fejdoa s godinama je menjala glumačku postavu ali je od premijere u postavi ostao četverac Nikola Simić, Rada Đuričin, Branka Petrić i Vlasta Velisavljević.
Iskreno, u vreme kada se svi bave nekim preradama i obradama, iako mislim da imamo odlične glumce koji bi mogli da igraju neku novu Bubu, to nikada neće biti TO.
“Putujuće pozorište Šopalović” (JDP)
Premijerno izvedena 10. oktobra 1985. u režiji Dejana Mijača, drama Ljubomira Simovića postala je jedno od najvažnijih ostvarenja JDP-a. Glumačka postava u kojoj su igrali Miša Janketić, Miloš Žutić, Đurđija Cvetić, Branka Petrić, Jasmina Ranković, Ljiljana Međeši, Milan Gutović i Gojko Šantić, donela je snažnu priču o ulozi umetnosti u ratu. Predstava je odigrana 123 puta i pogledalo ju je oko 65.000 gledalaca. Osvojila je brojne nagrade na Sterijinom pozorju 1986, uključujući i za najbolju savremenu dramu, režiju i predstavu u celini.
Tri i po decenije kasnije, predstava je oživeo Jagoš Marković. Novi Šopalovići suočavaju se sa večitim pitanjem Kada umetnost postaje luksuz. U tom svetu između pozorišta i rata, umetnosti i nasilja, redakcija predstave koristi i glasove velikana poput Ljube Tadića, Marije Crnobori i Mire Stupice – kao podsetnik da pozorište uvek nadživi svoje vreme.
I za kraj…
Za mene, Svetski dan pozorišta je mnogo više od datuma. On je podsetnik na generacije koje su izgovarale tekstove koji su menjali pogled na život, od Tanasija Uzunovića, preko Milana Gutovića, plejade neverovatnih glumaca, do Dragana Mićanovića i ostalih savremenih stvaralaca koji i dalje guraju granice mogućeg na sceni.
Svetski dan pozorišta nije samo praznik umetnika. On je praznik svakog gledališta koje je ikada ostalo bez daha.
Discover more from Indijanka Danka
Subscribe to get the latest posts sent to your email.